Da nije bilo Turopoljaca koji su sa svojim podgutnicama ujahali u Pariz, te toliko oduševili francuskoga kralja Louisa XIII. i njegove dvorjane da su se svi počeli kititi rupcima, nikada taj ures zapadne civilizacije ne bi dobio ime po Hrvatima
Junačko Turopolje vrije. Ne zbog vrućine nego zbog otimačine. I tamošnje plemenitaše još samo fine manire – po kojima je Plemenita općina Turopolje nadaleko poznata – priječe da ne puste na volju uzavreloj krvi i da tim nezajažljivim Zagrepčanima ne saspu u lice da im pas mater agramersku, lopovsku i agresorsku…
Plemeniti Turopoljci su ogorčeni zato što se Zagreb – ta hrvatska metropola svega i svačega: kako nogometne reprezentacije na čelu sa Slavenom Bilićem, tako i dalmatinske klapske pisme u »Lisinskom«; kako paške janjetine, tako i dubrovačke renesansne književnosti… – odlučio proglasiti i metropolom kravate. Premda ta čast, po povijesnim i prirodnim pravicama, smije pripasti samo Velikoj Gorici, metropoli svega turopoljskog, pa tako i kravate.
Jer nije u Zagrebu nego je u Turopolju nastala podgutnica, pramajka kravate. I nisu taj crveni rubac svojim momcima, uoči odlaska na ratišta diljem Europe, vezivale zagrebačke fufe nego poštene turopoljske djevojke, želeći da njihovi ljubljeni u strašnim bitkama nose nešto što bi ih podsjećalo na uplakane dragane ostavljene na kućnom pragu i na zavjet ljubavne vjernosti do groba. Pa kako su se onda u tom Zagrebu drznuli postrojiti Kravat-pukovniju koja od turista krije pravu istinu o podrijetlu tog okovratnog simbola uljuđenosti i elegancije što su ga Europi i svijetu darovali hrvatski konjanici?!
Da nije bilo Turopoljaca koji su sa svojim podgutnicama ujahali u Pariz, te toliko oduševili francuskoga kralja Louisa XIII. i njegove dvorjane da su se svi počeli kititi rupcima, nikada taj ures zapadne civilizacije ne bi dobio ime po Hrvatima. A dobio ga je tako što je Francuzima bilo lakše izgovoriti riječ »Croata«, pa je pretvoriti u »cravate«, nego lomiti jezik riječju »Touropogliac« ili – ne dao im Bog zvani Dieux – pokušati izustiti »peaux-des-goutnice«.
I to je i samo to, uvjereni su turopoljski plemenitaši, jedina i puna istina o postanku riječi »cravate«, a sve ostalo – uključujući i onu zlobnu etimološku doskočicu da je francuski jezik obogaćen glagolom »cravater« (što znači: uhititi) u znak sjećanja na prirodu posla što su ga obavljali hrvatski plaćenici – spada u domenu brbljarija i koještarija.
Za sve te priče o podgutnicama kojima su se prvi u povijesti čovječanstva zakitili pripadnici slavnog Turopoljskog banderija, čije su kosti posijane gdje god je trebalo ratovati za interese stranih gospodara, današnji zagrebački velmože ne daju ni pet lipa, nego bezobzirno pune svoje blagajne drsko prisvojenim brandom iz Velike Gorice. I još onako svisoka – iz svoje Turističke zajednice i svoje snobovske Academiae Cravaticae – poručuju da Velika Gorica ne može biti ni metropola ni prijestolnica kravate. A zašto ne može? »Zato što to može biti jedino Zagreb!« – kažu kratko ali nejasno, neargumentirano ali bahato.
A Turopolje vrije. I samo je pitanje dana kada će popustiti svi plemenitaški obziri. Pa da se, uz nebirane riječi o psu i materi agramerskoj i agresorskoj, poskidaju kravate, razdrlje košulje i zasuču rukavi. Pa da naši ljudi taj problem oko suverenoga intelektualnog vlasništva nad simbolom hrvatskoga služenja u tuđinskim vojskama lijepo riješe hvatanjem za gole vratove.
