Grad Velika Gorica

Turopoljska baština

Plemenita općina turopoljska

U srednjem vijeku pa sve do 18. st. prostor južno od rijeke Save do Kupe i Vukomeričkih gorica naziva se Zagrebačko polje (Campus Zagrabiensis). lako se u popisu crkava arhiđakona Ivana Goričkog spominje naziv ‘Campus Turouo’, naziv Turopolje upotrebljava se od 16. i prevladava od 18. st. U 13. st. izuzimanjem iz vojne službe zagrebačkom kastrumu, banskim i kraljevskim ispravama, na dijelu ovoga prostora formirana je zajednica plemića na temelju slobodnog posjeda. Običajno pravo i povlastice popisani su prvi put 1278. godine u Hrvatskom saboru, o čemu je ban Nikola izdao svečanu ispravu.

Ovaj statut Plemenite općine Turopolje potvrdio je kralj Ladislav IV 1279. god. Prema ovom statutu turopoljski župan mogao je postati samo onaj kojega će zajednički odobriti turopoljski plemići. Ovo se može smatrati prvim spomenom spravišća. Ovo izborno, odnosno glavno spravišće, održavalo se na dan Sv. Jurja, a od početka 17. st. na dan Sv. Lucije. Turopoljsko plemstvo izvodilo je svoje podrijetlo iz isprave hercega Bele (kasniji kralj Bela IV) iz 1225. god. sačuvane u potvrđenom prijepisu 1466. god. (Matija Korvin). Isprava govori o podizanju braće Buduna, Ivana i Levča i rođaka u plemiće. Ovu povelju i privilegije stečene tijekom 13. st. turopoljsko je plemstvo nastojalo obraniti, te je tražilo potvrde od kraljeva, a također ih je koristilo u obrani svoga plemićkog prava i posjeda. Sredinom 15. st. Turopolje se u ispravama počinje nazivati općinom. Pred zagrebačkim Kaptolom 1560. god. predstavnici turopoljskog plemstva obnovili su bratstvo. Ustanovljen je red izbora župana, sudbena vlast te nasljedno pravo. Statut je 1582. god. potvrdio Rudolf II. Osobno pravo glasa turopoljsko plemstvo je izgubilo 1735. statutom bana Josipa Eszterhaziya i regulatornim statutom Hrvatskog sabora iz 1749. god. Od tog vremena pravo izbora župana i drugih časnika imaju samo suci, odnosno predstavnici sučija. Godine 1737. kralj Karlo III podijelio je Plemenitoj općini grb i pečat. Tim povodom je izrađen i srebreni pečat. Do tada se na službenim dokumentima Općine upotrebljavali pečati pojedinih župana.

Grb se sastoji od modrog štita na kome je ovalna kula grada Lukavca, koju čuvaju dva vojnika u crvenoj odjeći. Iz dva gornja prozora vire dva topa. Na kuli je ruka s isukanom sabljom. Sa strana su joj polumjesec i tri šesterokrake zvijezde. Na štitu je okrunjena kaciga na kojoj stoji okrunjeni orao, koji u pandžama drži zastave Hrvatske i Slavonije.

Uprava Plemenite općine Turopolje je organizirana u dva kotara: Vrhovlje (montes S. Catherinae) i Polje (Campus). Svaki kotar sastoji se od manjih zajednica – sučija (iudicatuš). Sačinjavalo ih je jedno ili više sela. Na čelu sučijama bio je sudac (iudex). U Polju su bile sučije: Buševec, Velika Gorica, Mala Gorica, Hrašće, Kobilić, Kuče, Kurilovec, Donja Lomnica, Gornji i Donji Lukavec, Velika Mlaka, Mraclin, Pleso i Rakitovec; u Vrhovlju: Bukovčak, Cerovski Vrh, Cvetković Brdo, Dragonožec, Dubranec, Gustelnica, Prvonožina i Vukomerić. Na čelu Plemenite općine stajao je župan, kojemu je bio podređen podžupan za Vrhovlje, koji je vodio upravu Vrhovlja (birani su na spravišću na godinu dana), prisjednici koji su uz župana sudjelovali na sudu, bilježnik (brinuo se o spisima), tiskuš (brinuo se o gospodarstvu i o parničkim poslovima, prema ovim poslovima služba je razdijeljena na fiškuša i fiškala), lugar (brinuo se o općinskim šumama, pomagali su mu vojvode), kapetan (zapovjednik turopoljske vojne jedinice, banderija, koja je brojila oko 130, a u ratu 300 ljudi), kaštelan (čuvao grad Lukavec, stvari u njemu, zatvorenike, a pomagali su mu čuvari ili vratari), zastavnik (nosio turopoljsku zastavu), satrap, sluga, od 1749. godine, blagajnik (upravljao općinskom blagajnom) i kasnije odvjetnik.

Do 1474. god. općinske isprave izdavane su u Zagrebu, a 1479. god. izdana je prva isprava u Lukavcu. Isprave se isključivo izdaju u Lukavcu do 1552. god. kada je izdana prva isprava u Velikoj Gorici. Prva je utvrda bila, vjerojatno, drvena. Proširena je početkom 17. st. Prvo spravišće održano je u Lukavcu 1613. god. Tijekom 18. st. gradi se kamena utvrda – grad Lukavec. Iako su ovu utvrdu prisvajali i oduzimali pojedini velikaši, do 1848. god. u gradu se čuvaju važniji spisi turopoljskog arhiva i održavaju spravišća. Kako je ponajprije sagrađen kao obrambena utvrda i takav funkcionirao u vrijeme opasnosti od Turaka, sredinom 19. st. pretvoren je u stambeni objekt. Druga važna utvrda i općinska zgrada je turopoljški grad u Velikoj Gorici. Turopoljsko spravišće je 1614. god. odredilo da gradnja utvrde počne 13. ožujka. lako je kasnije dograđivana i pregrađivana, zgrada je dovršena prije 1634. god., kada se postavlja novi krov. Dobivši od Rudolfa II 1602. god. sajamsko pravo (tjedni i četiri godišnja sajma), Velika Gorica se razvija kao trgovište i upravno središte Turopolja. Zgrada u kojoj je danas Muzej Turopolja postala je sjedište Plemenite općine. U prizemlju je bio zatvor, a na katu velika dvorana za spravišća, prostorije za župana, bilježnika, blagajna i posebno osigurana prostorija u kojoj je bio smješten arhiv Plemenite općine. U vrijeme dolaska novog sustava, odnosno ukidanja kmetstva i hrvatskog narodnog preporoda,1848. god. turopoljsko plemstvo se podijelilo. Jedan dio zastupao je interese Mađarske, u kojima je tražio garanciju očuvanja svojih staleških prava, iako je novo vrijeme donijelo ukidanje kmetstva i nove odnose. Drugi dio plemstva borio se uz bana Josipa Jelačića i podupirao njegovu viziju Hrvatske. Godine 1861. naputkom kraljevske dvorske kancelarije u turopoljsku općinu spadaju svi stanovnici, dakle i oni koji prije nisu imali politička prava na temelju svog podrijetla. Posebnim zakonom iz 1895. Plemenita općina Turopolje postaje zemljišna zajednica s posebnom odredbom o nerazdjeljivosti nepokretne imovine Plemenite općine. Po ovom zakonu župan se birao na deset godina. Na temelju ovog zakona Plemenita općina Turopolje djeluje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Ukinuta je 1947. godine. Uspostavom Republike Hrvatske Plemenita općina Turopolje obnovljena je 7. srpnja 1991. (Korišten tekst Muzeja Turopolje)

Turopoljsko Jurjevo

Na Dan sv. Jurja (23. travnja) održava se tradicionalno Turopoljsko jurjevo, slikovit pučki običaj kojim se slavi proljeće kao simbol novog života. Ova poganska tradicija poslije se stopila s kršćanskom legendom o sv. Jurju.

Zanimljiva tradicija, zamrla za vrijeme prošlog režima, ponovno je obnovljena krajem osamdesetih godina.

Slavlje sv. Jurja obilježava se ophodom mladića i djevojaka po selima, skupljanju darova, pjevanju jurjevskih popijevki i paljenju jurjevskih krijesova.

U organizaciji i programima Turopoljskog jurjeva okuplja se gotovo čitavo Turopolje: Plemenita općina turopoljska, Turistička zajednica grada, Pučko otvoreno učilište, Kulturno-umjetnička društva… Jurjevske svečanosti započinju misom u crkvi sv. Jurja u Odri, a nastavljaju se svečanom jurjevskom povorkom od Velike Gorice do starog grada Lukavca. Povorku u Velikoj Gorici, Gradićima i Donjoj Lomnici dočekuju pučkim veselicama, a glavni događaj zbiva se navečer u samom gradu Lukavcu.

Ispred njegovih zidina organizira se kulturno-umjetnički program koji završava velikim jurjevskim krijesom. Turopoljsko jurjevo na ulicama grada i okolnih mjesta, te ispred i u gradu Lukavcu, okuplja oko desetak tisuća posjetitelja.

Kurije

Kurije ili dvorovi ostavština su turopoljskih majstora drvenog graditeljstva, od kojih je još nekoliko sačuvano na području grada. Bile su to obiteljske ili ladanjske kuće bogatijih stanovnika Turopolja. Većinom su građeni od drveta, no znalo ih je biti i djelomično zidanih. U prizemlju kurije nalazile su se gospodarske prostorije, a na katu su se nalazile sobe.

Kurija Modić-Bedeković

Na području Turopolja najpoznatija je i najočuvanija kurija Modić-Bedeković u Donjoj Lomnici koju je 1806. godine dao sagraditi turopoljski asesor i potomak stare plemenitaške obitelji Petar Modić. Kod njezine izgradnje poštovao se raspored prostorija kao i kod ostalih takvih objekata. Na njezinu katu sačuvana je ‘povijest’.

Podni mozaik od bijelog šljunka i crnih riječnih školjaka, prelijepe peći, stilski namještaj, slike poznatih i nepoznatih umjetnika, svjetiljke i porculan, rodoslovlje obitelji Modić i mnogobrojne sitnice prošlih vremena.

U dvorištu je sukačnica, prostorija za spremanje i pripremanje hrane, a osobitost okućnici daje prastaro stablo lipe.

Od ostalih sačuvanih kurija tu je još župni dvor u Starom Čiču, jedini sačuvani drveni župni dvor na ovom području. Temelje mu je blagoslovio župnik Juraj Rusan 1831. godine, građu su osigurali župljani i grofica Erdödy, a izgradili su ga majstori iz Bukevja. Cijelo vrijeme u njemu je čuvana bogata župna biblioteka od 928 knjiga, među kojima je i najstariji primjerak iz 1561. godine.

Alapićeva kurija u Vukovini još postoji, ali je u vrlo lošem stanju, prvenstveno zbog neriješenih vlasničkih odnosa koji su prepreka njenoj obnovi i zaštiti. Imanje je 1496. godine kupio Baltazar Alapić od hercega Ivaniša Korvina.

Sada se u dijelu kurije i njezinu dvorištu nalaze radovi poznatog turopoljskog i hrvatskog kipara, ujedno i jednog od vlasnika kurije, Maldena Mikulina.

Čardaci

Drvene kuće građene na kat s prekrasno izrezbarenim trijemovima i vanjskim stubištima u čijem prizmelju su se nalazile gospodarske prostorije, a na katu prostorije za boravak obitelji. Takve drvene čipke graditeljskih ruku još se mogu vidjeti u dijelu Turopolja: Mraclinu, Buševcu, Peščenici, Dužici…

Drvene crkve i kapele

Turopoljske ljepotice, drvene kapelice, jedinstvene su u svijetu po načinu gradnje i po svojoj ljepoti. Gradili su ih palirski i tesarski majstori i njihove družbe od hrastovih greda, većinom iz Turopoljskog luga. Krovovi su prekrivenihrastovim pločicama (šindrom). Na širem području koje obuhvaća i Pokuplje i Posavinu do danas je sačuvano 11 drvenih kapela, a na samom području Grada Velike Gorice tri: Svete Barbare u Velikoj Mlaki, Ranjenog Isusa na Plesu i Ivana Krstitelja u Buševcu. Svaka za sebe je reprezentativni primjerak turopoljske pučke drvene graditeljske baštine.

Kapela Svete BarbareKapela Svete Barbare u Velikoj Mlaki najljepša je i najočuvanija takva kapela na području grada.

Prvi spomen o njoj nalazimo u kanonskoj vizitaciji iz 1692. godine iako je postojala i ranije. Tijekom vremena više je puta pregrađivana i obnavljana. Po tipu gradnje to je jednobrodna kapela s trostrano završenim svetištem. Pored svetišta je sakristija. Grede od kojih su izvedene stijene spojene su na način tzv. njemačkog ugla. Iz krova, pokrivena šindrom, izdiže se nad svetištem tornjić. Najstariji dio crkve iz 17. st. sačuvan je u dijelu svetišta s apsidom.

Struktura gradnje iz 18. st. i barokno ukrašavanje uglavnom je sačuvano u zoni današnje lađe. U postbaroknom razdoblju dograđena joj je veća sakristija te zvonik pred pročeljem. Godine 1912. magistar Bogdan iz Bukevja prigradio je pjevalište uz glavno pročelje i trijem (“pristašek”) nad južnim ulazom. Tom prigodom je urezao 1642. godinu kao podatak o početku gradnje i 1912. godinu kao završetak kad je kapela dobila svoj konačni izgled.

Slikovno bogatstvo kapele sv. Barbare jedinstveno je. Tabulat s kasetama oslikan je biljnim motivima, dok je drvena oplata stijena u unutrašnjosti oslikana uresima, buketima cvijeća u vazama i nizom likova svetaca među kojima je ikonografski najzanimljivija sv. Kümmernisse s donatorom M. Basarovićem. Djelo je to više anonimnih majtora.

Glavni krilni oltar vrlo je zanimljiv, a potječe iz 17. stoljeća. Na zatvorenom dijelu retabla nalaze se u dva horizontalna reda prizori Muke Kristove (Krist na Maslinskoj gori, Krist pred Pilatom, Bičevanje i Krista krune trnovom krunom – gornji red, te Krist pred narodom, Krist nosi križ, Krist na križu između Bogorodice i Ivana Krstitelja s Marijom Magdalenom pod križem i Skidanje s križa – donji red).

Na otvorenom dijelu retabla prikazi su iz života i muke sv. Barbare (Barbarin bijeg iz roditeljske kuće, Barbaru hvataju u bijegu, Barbara pred sucem Mercijanom i Barbarina smrt). Na glavnom oltaru nalazi se slika sv. Barbare.

Uz crkvu je prenesen jednokatni drveni čardak s trijemom od rezbarena drveta koji služi kao župni dvor i zajedno s crkvom čini skladnu cjelinu. Pozornost privlači i mala drvena komora za čuvanje žita, ostatak nekadašnjeg crkvenog gospodarstva.

Kapela Ranjenog Isusa

Kapela Ranjenog Isusa na Pleškom polju sagrađena je kao zavjetna kapelica Rozalije Plepelić. I danas ima izgled kao i nakon gradnje 1896. godine. Podignuta je od hrastovih greda, izuzetna po posebnom rješenju gradnje trijema s neobično položenim zvonikom zbog kojeg je zabatno krovište produženo tako da se zvonik naslanja na dva stupa trijema i proteže na stupovima. Grede zabata bogato su ukrašene. U kapeli se nalazi križni put rađen u drvetu, rad domaćeg kipara naivca Mate Mihinice, nastavljača tradicije turopoljskih majstora u drvetu.

Kapela sv. Ivana Krstitelja

Kapela sv. Ivana Krstitelja u Buševcu bila je uzor za izgradnju niz drvenih kapela u turopolju i Pokuplju. “Nebo od dasaka”, rekao je čuveni putopisac Matko Peić kad ga je put nanio u ovu kapelu.

Prvi zapis nalazimo u kanonskoj vizitaciji od 1668. godine, iako se po natpisu na kaležu iz 1653. godine i na zvonu iz 1662. godine može pretpostaviti da je postojala i ranije. Ukrašavanje kapele počelo je krajem 17. stoljeća. Više puta je pregrađivana i obnavljana. Godine 1768. u kanonskoj vizitaciji spominje se nova kapela koja je imala ugrađenih dijelova iz stare te preneseni oltar. Tlocrt je kapelepravilan.

Na trostrano svetište nastavlja se pravokutna lađa, odvojena od svetišta slavolukom. Na kapeli se nalazi pet prozora koji završavaju polukružnim nadvojem. Prozorčić u sakristiji najizvorniji je, zatvoren željeznim “gatrama” i drvenim priklopom. Kod ove kapele novina je u rješenju pročelja. Krov se skošeno spušta nad pročelje, a nad njegovim se sljemenom diže zabatni zvonik. Na kapeli su vidljivi tragovi njezinog višekratnog obnavljanja kao i različiti slogovi drvenog graditeljstva. Glavni oltar iz 1696. godine posvećen sv. Ivanu Krstitelju izuzetno je reprezentativan za ovakvu drvenu kapelu, ali zahtijeva hitnu obnovu. Komponiran je klasično, s po dva stupa sa svake strane, a između njih nalaze se niše s kipovima. U sredini je kip sv. Ivana Krstitelja. Gornji kat ima sa svake strane po jedan stup, a vrh kompozicije čini Bog Otac. Oltar je ukrašen bogatom baroknom rezbarijom akantusova lišća. Svod kapele oslikan je likovima svetih apostola i predstavlja primjer pravog pučkog slikarstva.

(Korišteni tekstovi K. Matković Mikulčić)