Grad Velika Gorica

Covenant of Mayors

Povijest

Povijest Turopolja

Na povijesnoj i političkoj karti Velika Gorica prvi put spominje se 1228. godine kao sjedište župe. Otada do danas prolazila je burnu povijest nošena na krilima mjena u širem i užem okruženju. Od turskih najezdi, preko borbi s velmožama, pregovora s kraljevima i banovima, do svjetskih i lokalnih ratova koji su je činili dijelom različitih država i državnih uređenja, Turopolje i Velika Gorica mijenjali su se, ali i uvijek ostajali svoji. Često u povijesti Turopoljci su bili posljednja obrana Zagreba – od turskih osvajanja do Domovinskog rata u kojem su dali veliki doprinos, ne samo na Kupi kao posljednjoj obrani glavnog grada, već na svim ratištima diljem Hrvatske.

Prapovijest

Plodna dolina rijeke Save pružala je, i pruža, idealne uvjete za život. Pulsiranje rijeke, koja je tijekom stoljeća mijenjala tok, odražavalo se na izbor mjesta stanovanja, odnosno njegov značaj tijekom povijesti.

U razdoblju neolitika ili mlađeg kamenog doba (6. – 5. tisućljeće prije Krista), na položaju Gradišće kod Starog Čiča, stočari i poljodjelci izgradili su prve zemuničke nastambe. Od tog doba tradicija naseljavanja, tj. života, na Gradišću traje, vjerojatno, sve do dolaska rimske civilizacije. Pripadnici korenovske kulture na Gradišću izrađuju posuđe za pripravu i čuvanje hrane, kamene polirane sjekire, kamene nožiće, strelice, strugala, žrvnjeve, utege za mreže, koštane igle itd. Posuđe je ukrašavano, uglavnom, urezanim trakastim ukrasom (dvije ili tri paralelne crte). Korenovska kultura pripada velikoj skupini srednjoeuropske linearnotrakaste keramike.

Eneolitik ili bakreno doba (4. i 3. tisućljeće prije Krista) povezuje se s početkom formiranja indoeuropskih plemenskih zajednica. U to je vrijeme na ovom prostoru prisutna lasinjska kultura (Novo Čiče i Dubranec), dok se s istoka, dolinom rijeke Save, širi vučedolska kultura, čiji su ostaci pronađeni na lokalitetu Gradišće kraj Starog Čiča. Pripadnici vučedolske kulture potpuno su ovladali vještinom proizvodnje bakra. Vučedolska je kultura poznata po maštovitim i vrlo kvalitetnim keramičkim proizvodima, često potpuno prekrivenim ukrasima.

Brončano doba (2200. – 750/700. g. prije Krista) obilježeno je proizvodnjom brončanog oružja, oruđa i nakita, te intenzivnim razvojem metalurgije, trgovine i obrta. Ranom brončanom dobu (2200 – 1600. g. prije Krista) pripadaju nalazi keramike iz Starog Čiča – rijetko ukrašena keramika vinkovačke skupine, te keramika ukrašena licenskim stilom. Licenska se keramika rasprostirala na velikom prostoru srednje Europe, a ukras se izrađivao utiskivanjem konopa ili nazubljenog kotačića na stijenku nepečene posude. Osnovni oblik licenske kulture bio je vrčkuglastog tijela i ljevkastog vrata s ručkom koja je spajala tijelo i vrat. Pojava ove keramike objašnjava se seobama stočara u ranom brončanom dobu.

Kasno brončano doba ili razdoblje tzv. kulture polja sa žarama (urnama) traje od 1300 – 750/700. g. prije Krista. Nositelji ove europske kulturne pojave pripadaju indoeuropskoj skupini, a odlikuje ih obred spaljivanja mrtvih im pokapanje ostataka u žarama (urnama), s prilozima nakita, oružja i oruđa. Na ovom je prostoru to razdoblje obilježeno kulturnim skupinama Virovitica (13. st. prije Krista) i Zagreb (kraj 13. te 12. i 11. st. prije Krista). U 10. st. prije Krista do završetka kasnog brončanog doba ovdje žive nositelji kulturne skupine Velika Gorica, koji su razlučeni na temelju arheoloških nalaza iz nekropole Visoki brijeg u Velikoj Gorici. Jedna od zanimljivosti ove nekropole su kuglaste žare (urne) s okruglom rupom koju neki autori tumače kao vezu sa zagrobnim svijetom – prolaz kroz koji je duša mogla izaći i ući. Kao prilozi u grobovima nađeni su brončani mačevi, koplja, šuplje sjekire, noževi itd.

Sredinom 8. st. prije Krista širi se halštatska kultura – počinje željezno doba Europe. Latenska kultura mlađe faze željeznog doba dolazi do izražaja pojavom keltskih plemena u ovom dijelu današnje Hrvatske. Utjecaj keltske kulture postaje dominantan od kraja 2. do početka 1. st. prije Krista širenjem plemena Tauriska prema istoku.

Rimsko doba

Rimsko osvajanje Panonije, a time i uključivanje ovih krajeva u sustav rimske civilizacije, započinje u posljednjoj trećini 1. st. prije Krista. Panonija je bila nastanjena plemenima ilirske kulturne tradicije s više ili manje keltskih kulturnih elemenata. Zlatno doba Carstva započinje vladavinom Augusta (utemeljitelj carstva – vladao od 31. g. prije Krista – 14. g. poslije Krista), a završava u 2. st. poslije Krista za vladavine Marka Aurelija (161. – 180. g.). U tom je razdoblju i potpuno pokoreno područje na kojem je bila Andautonija (današnje Šćitarjevo), nakon gušenja ustanka u Panoniji i Dalmaciji (6. – 9. g. poslije Krista) što je učinio Tiberije (Augustov nasljednik).

Provala germanskih plemena 166. g. koja je opustošila Panoniju, bila je nagovještaj početka kraja Carstva. POkušajem cara Dioklecijana (284. – 305.) da gospodarski i upravno reformira državu nakratko se smiruju građanski ratovi i gospodarska nestabilnost. Njegove je reforme uspješno nastavio Konstantin Veliki (306. – 337.), čiji su nasljednici Carstvo podijelili na Istočno i Zapadno, ali nisu uspjeli zaustaviti nadiranje barabarskih plemena i sveopću nestabilnost, što je dovelo i do konačne političke i vojne propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. g.

Dolaskom Rimljana prvi put je urbanizirano međurječje Save i Kupe. Urbanizacija je provedena izgradnjom glavnog naselja na Savi i povezivanjem prostora sustavom cesta, puteva i mostova. Preko ovog područja Rimljani grade dvije državne ceste – jednu iz Akvileje, preko Emone (Ljubljane) za Sisciju (Sisak) i drugu iz Dalmacije, preko Siscije za Poetovio (Ptuj). Trasa prve ceste prolazila je kroz (današnje) Gornju Lomnicu, Petrovinu, Okuje, Mraclin i u Buševcu se spajala s cestom Siscia – Poetovio, čija je trasa bila Sisak, Sela, Dužica, Ogulinec, Buševec, Vukovina, Staro Čiče, Novo Čiče, Bapče, Šćitarjevo (Andautonija) i dalje prema sjeveru. Osim državnih cesta, na području Andautonije postojale su i lokalne prometnice koje su povezivale Andautoniju s brojnim manjim naseljima na području (današnjih) Veleševca, Turopoljskog luga, Buševca, Novog Čiča, Velike Gorice, Odre itd. u kojima su živjeli starosjedioci i kolonizirano stanovništvo. Andautonija je, kao savska luka i mjesto na značajnim državnim prometnim pravcima, od samog svog početka imala veliku stratešku važnost.

Ceste, ulice, kanalizacija, javne zgrade i stambena arhitektura Anadutonije građene su uglavnom od kamena koji je bio dovožen iz kamenoloma na Medvednici.

Najbolje sačuvan i istražen dio Andautonije predstavlja gradsko kupalište – terme, otkrivene u dvorištu današnjeg župnog ureda. Terme su bile jedan od neizostavnih sadržaja svakoga rimskoga grada, u kojima se, osim kupanja, odvijao i društveni život građana. Pojedine prostorije, koje su svojom estetskom dotjeranošću trebale poslužiti što ugodnijem boravku, imale su zidove oslikane fresko slikarijama ili obložene mramorom, a podove popločene opekom ili crno-bijelim mozaicima. Vrlo su dobro sačuvani i ostaci hipokausta – sustava podnog i zidnog grijanja u termama.

Smještaj teritorija Andautonije, odnosno položaj grada na važnim državnim prometnicama i rijeci Savi, te neposredna blizina centra provincije – grada Siscije, utjecao je na njezin nastanak, rast i razvoj, ali i na osjetljivost na destabilizaciju Carstva zbog unutarnjih nemira i barbarskih navala. U kasnoj antici mnoga stara središta, ako i nisu bila uništena, polako su se gasila, a organizacija života prilagođavala se novom dobu. Potkraj 4. st. započinje velika seoba naroda, pa bi se u tim događanjima mogao potražiti i početak kraja, ako ne i sam kraj Andautonije.

Ovo vrijeme velikih promjena završava oko 800. g. kad je Karlo Veliki uspostavio granicu zapadne europske civilizacije na rijeci Drini. Iz tog vremena potječu i nalazi strarohrvatskih grobova u Velikoj Gorici (otkriveni početkom 20. st.) i Novom Čiču (1962. g.), te vjerojatno i u Petrovini. U Velikoj Gorici, na položaju Visoki Brijeg, pored paljevinskih prapovijesnih i rimskih grobova, pronađeno je i pet ranosrednjovjekovnih grobova s kosturima. Osim bojnih sjekira, strelica, noževa, metalnih dijelova opasača i ogrlica od staklenih perli u grobovima su pronađene i posude za jelo i piće, što ukazuje na još uvijek jako prisutnu pogansku tradiciju u načinu pokapanja.

Navedeni ranosrednjovjekovni nalazi govore o prisustvu hrvatskog stanovništva na ovome području u vrijeme završetka formiranja zapadne europske civilizacije.

Plemenita općina Turopoljska

Oslobođenjem od služenja zagrebačkom kastrumu, banskim i kraljevskim ispravama, u 13. st. je na ovom prostoru formirana zajednica plemića na temelju slobodnog posjeda. Godine 1278. u Hrvatskom saboru propisano je običajno pravo i povlastice, a taj je statut Plemenite općine Turopolje 1279. g. potvrdio i kralja Ladislav IV. Prema tom statutu turopoljskim je županom mogao postati samo onaj kojeg su zajednički izabrali i odobrili turopoljski plemići. Takve izborne, odnosno glavne skupštine (spravišča) održavale su se na dan sv. Jurja, 23. travnja, a od početka 17. st. na dan sv. Lucije (13. prosinca). Turopoljsko plemstvo izvodilo je svoje porijeklo iz povelje hercega Bele (kasnije kralj Bela IV.) iz 1225. g. koja je sačuvana u potvrđenom prijepisu iz 1466. g. Povelja govori o podizanju braće Buduna, Ivana, Levća i rođaka u plemiće. Ovu povelju, kao i privilegije stečene tijekom 13. st. turopoljsko je plemstvo nastojalo obraniti, pa je tražilo kraljevske potvrde.

Početkom 15. st. počeli su upadi turske vojske na ovo područje, a prvi ozbiljniji upad u Turopolje zbio se 1422. g. u Petruševec i Rakitovec. Ponukani učestalošću osmanlijskih pljačkaško porobljivačkih upada turopoljski su plemenitaši odlučili izgraditi obrambenu utvrdu Lukavec, koja je, osim za obranu od Turaka, trebala poslužiti i za čuvanje dragocjenosti, imetka i važnih povijesnih dokumenata Plemenite općine.

Od sredine 16. st. intenziviraju se turski upadi na područje Turopolja, a jedan od najtežih bio je onaj 24. kolovoza 1556. g. Poučeni teškim iskustvima, te uvidjevši potrebu za slogom, godine 1560. predstavnici turopoljskog plemstva su pred zagrebačkim Kaptolom obnovili bratstvo, te je ustanovljen red izbora župana, sudbena vlast i nasljedno pravo.

Obnovljeno Turopoljsko bratstvo brojilo je 113 plemića, a 1570. g. pristupio mu je i slavni hrvatski ban Ivan Drašković sa svojim rođacima. Prestanak upada turskih postrojbi u Turopolje vezan je uz veličanstvenu pobjedu hrvatske vojske u bici kod Siska 22. lipnja 1593. g. Radi ojačanja svojih gospodarskih pozicija Velikogoričani su već početkom 17. st. od kralja tražili sajamske privilegije. Prvu takvu privilegiju dobili su 1602. godine, a drugu 1649. godine. Zbog velikih nereda i nemira tijekom priprema i održavanja turopoljskih spravišča i biranja župana tijekom prvih tridesetak godina 18. st. turopoljsko plemstvo je statutom bana Josipa Eszterhazyja iz 1736. g. izgubilo osobno pravo glasa, pa od tada pravo izbora župana i ostalih dužnosnika Plemenite općine imaju samo suci. Jedna od najvažnijih točki Eszterhazyjevog statuta bila je odredba prema kojoj su Turopoljci bili dužni u vrijeme mira držati na okupu stalnu plemićku vojnu četu od 120 ljudi, a u ratno vrijeme 300 ljudi. Upravo su te čete početkom 19. st. sudjelovale u obrani Hrvatske od Napoleonove agresije kojom je okupirano i Turopolje (1809 – 1813.). Nakon odlaska Francuza Turopoljci su obnovili svoju samoupravu sa sjedištem u Velikoj Gorici, a Hrvatski im je sabor iznova potvrdio njihova stara prava, uključujući i sazivanje spravišča, te izbor župana. Nakon završetka dugotrajne turske agresije, 17. i 18. st. bila su vrijeme obnove i izgradnje. Na području Turopolja grade se i obnavljaju crkve, kapele ali i javne palače. Turopolje je bilo žarište koje je koncentracijom izvorne narodne stvaralačke snage širilo svoj utjecaj na cjelokupno međurječje Save i Kupe gdje se tradicija gradnje drvenih crkava zadržala duboko u 20. st. Na ovom ih je području u 17. st. izgrađeno dvanaest, u 18. i 19. st. po šest, u 20. st. tri, a do danas ih je sačuvano samo jedanaest. Od zidanih crkava već 1642. g. izgrađena je u Šćitarjevu crkva sv. Martina Biskupa, oko 1714. crkva Gospe Snježne u Dubrancu, a 1779. crkva Pohoda Blažene Marije Djevice u Vukovini. Ubrzo po završetku obnove straog grada Lukavca (1750.) plemenitaši su započeli izgradnju znamenitog Turopoljskog grada koji je dovršen oko 1765. g. To je lijepa barokna jednokatnica visokoh krovišta s arkadnim trijemom u prizemlju, okrenuta prema gradskom parku. U vrijeme koje je prethodilo dolasku novog sustava, odnosno ukidanju plemstva i hrvatskom narodnom preporodu 1848. g. turopoljsko se plemstvo podijelilo. Jedan dio, pod vdstvom tadašnjeg župana Antuna Danijela Josipovića staje 1839. g. na stranu Mađara i ugarskog hegemonizma, a drugi se dio plemstva borio uz bana Josipa Jelačića i podupirao njegovu viziju Hrvatske. Na izvanrednom spravišču održanom 29. svibnja 1848. stari je župan smijenjen te je izabran Stjepan ml. Josipović pod čijim su vodstvom brojni Turopoljci sudjelovali 4. lipnja 1848. svečanom ustoličenju bana Jelačića. Stjepan ml. Josipović na župansku je dužnost biran sve do smrti (5. lipnja 1893.), a naslijedio ga je Ljudevit Josipović (unuk A. Danijela Josipovića) biran za župana do 1918. g. Od 1848. sjedište Plemenite općine nalazi se u Turopoljskom gradu (danas Muzej Turopolja) u Velikoj Gorici. Upravo u vrijeme županovanja Stjepana ml. Josipovića i Ljudevita Josipovića Velika Gorica i čitavo Turopolje doživljavaju uspon na svim područjima javnog života. Ubrzanom razvoju doprinijela je i izgradnja željezničke pruge 1862. g. na relaciji Zidani Most -–Zagreb – Velika Gorica – Sisak, kao i ranije uspostavljeni cestovni promet od Zagreba do Siska.

Na području velikogoričkog kotara, sredinom 19. st., točnije 1857. g. bile su 1.633 kuće sa 17.590 stanovnika, a u samoj Velikoj Gorici 74 kuće s 479 duša. Pedesetak godina kasnije, na prijelazu stoljeća, Velika Gorica već ima 1.220 stanovnika što je razumljivo jer je u navedenom razdoblju bila ne samo općinsko nego i kotarsko mjesto. U prilog sve jačeg urbanog razvoja i jačanja velikogoričkog gospodarstva govori i obnova župne crkve Navještenja BDM, koju je na molbu župana Ljudevita Josipovića restaurirao arhitekt i graditelj Herman Bolle. Obnova je dovršena 1893. godine.

Tijekom druge polovice 19. st. uređen je u Velikoj Gorici, ispred Turopoljskog grada, lijep perivoj, danas gradski park.Godine 1892. župan Stjepan ml. Josipović utemeljio je Pučku štedionicu, a njegov nasljednik Ljudevit Josipović zaslužan je za osnivanje podružnice Prve hrvatske štedionice u Velikoj Gorici. Postojanje i poslovanje ovih novčarskih ustanova doprinijelo je počecima razvoja industrije u Velikoj Gorici i mjestima oko nje. Već je 1894. zagrebački poduzetnik Filip Deutsch (sa sinovima) osnovao veliku poslovnu tvrtku, a nekoliko godina kasnije i dva parna mlina u Kurilovcu. Krajem 19. st. tvrtka je već imala proširene sve grane drvne proizvodnje i trgovine drvetom. Za zasluge u trgovini i veleobrtu (industriji) obitelj Deutsch 1910. godine dobija za sebe i svoje zakonite potomske plemstvo s pridjevom Maceljski.

U posljednjim desetljećima 19. st. veliku je građevnu djelatnost razvio Nikola Hribar, koji je u to vrijeme izgradio više zgrada i kuća u Velikoj Gorici, kao i škole u Velikoj Gorici, Dubrancu, Lomnici, Mraclinu, Novom Čiču, Velikoj Mlaki i Šćitarjevu. Radio je na restauraciji župnih crkava u Velikoj Gorici i Dubrancu, kao i na mnogim kapelama na području Turopolja i Zagreba. Izgradio je i dom Hrvatskog sokola u Velikoj Gorici.

O postupnom usponu Velike Gorice svjedoče i službena izvješća Zemaljske vlade u Zagrebu prema kojima je na području upravnog kotara Velika Gorica na prijelazu stoljeća djelaovalo 14 kulturno prosvjetnih društava s ukupno 467 članova. Među njima je na prvom mjestu Hrvatska čitaonica u Velikoj Gorici utemeljena 1885. godine. Treba spomenuti i pjevačko društvo “Lira” utemeljeno u Velikoj Gorici 1876. godine, Obrtnu zadrugu u Velikoj Gorici koja je poticala razvoj obrtničkih djelatnosti, te brojna vatrogasna društva, od kojih je prvo utemeljeno 1876. godine.

Sve ove činjenice nesumljivo svjedoče da je Velika Gorica već krajem 19. st. imala sva obilježja modernog hrvatskog grada, ali i iskustva uspona i padova koji su je pratili u njenom razvoju.

Kronologija 20. stoljeća

Stoljeće koje ostaje iza nas do sada je po mnogočemu posebno i znakovito. Velika Gorica je od malog seoskog trgovišta, od 2.871 stanovnika početkom stoljeća prerasla u grad od 31.614 stanovnika (1991.), dok danas s pripadajućim naseljima broji preko 60.000 stanovnika. U 20. stoljeću broj stanovnika u užem području grada Velika Gorica povećao se 11 puta, dok se na ukupnom prostoru udvostručio. Kroz jedno stoljeće živjela je u pet državnih zajednica Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, NDH, SFRJ i na kraju u samostalnoj Republici Hrvatskoj. U administrativno političkom smislu kao centar Turopolja bila je općinsko i kotarsko središte, te sjedište grada s 58 naselja. Pripadala je široj zajednici zagrebačkoj županiji, zajednici općina Zagreb, a u kraćem razdoblju ulazila je i u sam grad Zagreb, da bi konačno 1995. dobila status grada.

Posljednja tri desetljeća od 1970. do danas potpuno su izmijenili sliku dotad poznate Velike Gorice.

Politički razvitak: Na političkoj sceni najznačajniji pečat dale su stranke i pokreti na vlasti od HSS-a, ustaškog i komunističkog pokreta do modernog pluralističkog ustroja u samostalnoj Hrvatskoj. Mijenjajući državne okvire, građani velikogoričkog područja prošli su kroz dva svjetska i jedan lokalni -Domovinski rat, podnijeli velike žrtve na austro-ugarskim ratištima u prvom svjetskom ratu, zatim su se našli podijeljeni u drugom svjetskom ratu na strani Osovine pod Pavelićevim vodstvom i na strani antihitlerovske koalicije pod Titovim vodstvom, da bi konačno postigli apsolutno jedinstvo u Domovinskom ratu u obrani i uspostavi samostalne i neovisne Hrvatske. Proživjeli su stranu dominaciju, monarhističku diktaturu, kao i vladavinu dvaju totalitarnih režima ustaškog i komunističkog. Dali su doprinos u izgradnji današnje demokracije i uspostave državne i nacionalne neovisnosti.

Gospodarski razvitak: karakterizira razvoj nekoliko privrednih grana, poljoprivreda (zemljoradnja i stočarstvo), zanatstvo i obrtništvo, trgovina i industrija. Kao agrarni kraj bilježi razvoj i unapređenje poljoprivredne proizvodnje, zadrugarstva, razvoj stočarstva (govedarstva i svinjogojstva), sajmovanja, razvoj zanatstva i modernog obrtništva do industrije prerade drva, tekstila, metalne i druge prerađivačke industrije.

Razvoj infrastrukture: dinamičan razvoj velikogoričkog kraja kroz elektrifikaciju, dovršenu sredinom 60-tih godina, asfaltiranje svih prometnica, izgradnju moderne prometnice do Zagreba, uvođenje vodovoda i kanalizacije koji se šire prema vanjskim gradskim područjima, dovršena telefonizacija, izgrađen magistralni plinovod (1992. počela izgradnja). U području prometa bilježimo razvoj željezničkog, tramvajskog, autobusnog i zračnog prometa.

Prosvjeta: do polovine stoljeća došlo je do uključenja cjelokupne populacije u školsko obrazovni sustav koji je obvezan za sve do osmog razreda osnovne škole, ali su otvorene i perspektive srednjoškolskog obrazovanja mladih u Velikoj Gorici, kao i u obližnjem Zagrebačkom sveučilištu gdje se stječu najviša akademska zvanja. Otvorene su i neke druge neobvezne škole kao što su: stranih jezika, muzička, specijalni zavod te srednje: obrtnička, gimnazija, ekonomska i zrakoplovna.

Kultura: osnutak kulturnoumjetničkih društava, osnutak knjižnica i čitaonica, Narodnog sveučilišta, Muzeja Turopolja, RVG-a i dviju galerija.

Zdravstvo: prve ambulanate, gradska bolnica, od zdravstvenih stanica do modernog Doma zdravlja sa svim značajnijim dispanzerima u okviru kojeg je kraće vrijeme postojala i ratna bolnica u Domovinskom ratu.

Vjerski život: crkva i crkvene institucije u našem stoljeću bilježe s jedne strane vrlo dinamičan rast i razvoj, ali i polustoljetnu ateističku komunističku vladavinu koja je pokušala onemogućiti crkvu u njenoj povijesnoj religioznoj zadaći. U novije vrijeme uslijedila je intenzivna obnova i izgradnja sakralnih objekata, nastanak novih župa i župnih zajednica, te niza crkvenih manifestacija.