Nalazimo se u predvečerju našeg najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa. Ulazimo polako u tjedan muke Gospodnje. Naš Spasitelj po Očevoj volji ulazi u svoju otkupiteljsku službu i djelo u svojim zadnjim danima života. Govori svojim apostolima o odlasku u Jeruzalem, o težini toga puta i susretu sa zbiljom i smrću.
Sin Božji ide u Jeruzalem, gdje će biti popljuvan, mučen, razapet, i sve to bilo je apostolima pritisak na savjest i volju. On ih vodi na tabor gdje Jakov, Petar i Ivan, brat Jakovljev, imaju priliku vidjeti preobraženje Gospodinovo, zbilja bitku, ono što ljudska svijest ne može razumjeti, što oko nije vidjelo, što svijest ne može opisati. Bilo je to Isusovo lice izmučeno očitim trpljenjem, mukom, patnjom, znojem, najednom lice svijetlo kao sunce, haljine bijele kakvih nitko nije mogao izbijeliti, ali agonija Jeruzalema se nastavlja, prodana je Božja ljubav za 30 Judinih škuda za koje se kupovao neki okrajak kraj groblja gdje se ukapaju stranci, to je neki ljudski kriterij vrijednosti patnje. Ali naš Gospodin vjeruje svome Ocu iako se boji smrti, sam moli: „Oče, ako je moguće, neka me zaobiđe ovaj kalež, ali neka je Tvoja volja, ne moja.” Onda u tom otkupiteljskom hodu govori apostolima neka se ne boje ni oni, ni svi koji pođu za njim jer će On otići pripraviti im mjesto kod Oca. Kad je ljudsku dušu Petra i apostola obuzeo strah, nevjerica i grozota života dok su bili zatvoreni u prostoriji gdje je bila posljednja večera i molili, a neki se već i razbježali, On im se javlja, Uskrsli, „Ja sam, ne bojte se, mir s vama”.
Kad dođe među njih živ, svjedoči svoje uskrsnuće, poziva ih da dodirnu njegove ruke, čak traži da mu daju nešto za jelo. Isus svjedoči jednu zbilju, da Bog i najvrednije od Boga, stvoreni ljudski život, ne može biti uništen. Moj, tvoj, svačiji život nije nekakva kombinacija kozmičke prašine, nego je u tu materiju Bog udahnuo svoju besmrtnost. Dogodio se taj veliki trenutak, mog, tvog bitka, «… i bi čovjek», svaki od nas u točno određenom trenutku povijesti. Stvoreni smo na sliku Božju, a to je dimenzija vječnosti. Vječnost nema kraja i nema smrti, upravo mi našu besmrtnost ostvarujemo kroz smrt, «ukop, ali će slavno uskrsnuti». To je rekao Isus, božanski istinit i svemoguć.
Zato je Uskrs najveći blagdan jer nam nije kraj negdje na grobnoj tratini, na pustopoljini koja može bit vrijedna 30 Judinih škuda, totalno bezvrijedno, nego nam je mjesto uz samog Boga: «idem vam pripraviti mjesto», k Ocu, i to je naše mjesto. Na koncu vjekova bit ćemo u Stvoriteljevom zagrljaju, kao što je najprirodnije da dijete bude u zagrljaju oca i majke, isto tako je najprirodnije da i božansko stvorenje, čovjek, bude u Božjem zagrljaju.
U toj nadi svima želim sretan Uskrs, blagdan kojim se spominjemo Gospodinova uskrsnuća. Njegov križ, trpljenje, njegova Golgota, neka nam bude ohrabrenje da iza trpljenja i smrti predstoji vječni život u slavi Uskrsloga. Svima želim obilje zdravlja, Božjeg blagoslova i Uskrsli nam podario mir našoj duši. Hvaljen Isus i Marija.
Dekan velikogoričko-odranski, vlč. Đuro Sabolek
